Govorna poruka preminule osobe preživi svaku nadogradnju telefona i gotovo se nikad ne pušta.

Postoji poruka koja preživi svaku nadogradnju telefona jer je njezin vlasnik rukom prenese sa starog uređaja na novi, u maloj, tihoj panici. To je govorna poruka osobe koja je umrla, a čudno je to što se gotovo nikad ne sluša.

Veći dio ljudske povijesti žalost je iza sebe ostavljala predmete koje možeš držati u ruci. Sat. Kaput koji je neko vrijeme zadržao njihov miris pa ga, okrutno, izgubio. Potpis na poleđini fotografije. Zvuk žalost nije ostavljala. Mrtvi su utihnuli u trenutku kad su umrli i ostali nijemi, a ta je tišina bila potpuna i trajna, i svaka kultura koja je ikad žalovala činila je to u toj tišini. To više nije posve točno. Mnogi od nas danas u džepu nose trideset ili četrdeset sekundi točno određene osobe koja govori nešto sasvim obično (kasnim, nazovi me, ne zaboravi mlijeko) upravo onim glasom kojim je to uvijek govorila, i radije bismo izgubili sve svoje fotografije nego tu snimku.

Poruka je gotovo uvijek posve obična. Upravo to ljude slomi. Ne posljednje riječi, koje gotovo nitko nema priliku snimiti, nego usputne: podsjetnik za večeru, pritužba na promet, onaj poseban način na koji su izgovorili tvoje ime prije nego što su rekli išta drugo, kao da je tvoje ime bio mali uvod koji su davno smislili i nikad ga nisu mijenjali. Da bi došao do nje, moraš proći kroz hladni mehanizam operatera, sintetički glas koji ti ravnim, službenim tonom čita pravila („Imate jednu spremljenu poruku.“ „Prva spremljena poruka.“), a onda, ispod stroja, ta osoba. Kontrast je gotovo nepodnošljiv, a u njemu je i sva suština. Sve oko tog glasa je automatizirano. Glas nije.

Zašto baš glas

Pitaj ljude što bi spasili iz zapaljene kuće i većina će reći fotografije. No fotografija je nešto u što gledaš, a gledanje se odvija s udaljenosti, izvana, u sadašnjem vremenu. Fotografija nekoga tko se smije ne smije se. Ostaje mirna da bi je mogao proučavati, a proučavanje je oblik odvajanja. Ti stojiš s jedne strane slike, mrtvi stoje s druge, a staklo među vama sama je činjenica smrti.

Glas ne miruje. Glas se događa u vremenu, onako kako se i osoba događala u vremenu. U njemu su dah i oklijevanje i sitne nesavršenosti koje su bile samo njihove: zastoj prije određene riječi, uzlazni ton koji je značio da stiže šala, ravnina koja je značila da su umorni, a nisu to htjeli reći. Glas ne proučavaš. Glas se obraća tebi. Koliko god snimka kratko trajala, ne promatraš mrtve izvana. Netko ti govori, u drugom licu, po imenu.

To je ono što tekst ne može. Čuvamo poruke i e-poštu i rukopis, i dragocjeni su, ali su nijemi, a tišina je upravo ono kako zvuči smrt. Glas je jedini predmet koji se sa smrću prepire koliko god traje. Zato strah da ćemo ga izgubiti toliko nadilazi njegovu duljinu. Trideset sekundi je ništa. Trideset sekundi je cijela rasprava.

Poriv je star. Novi je samo džep.

Snimljene mrtve skloni smo smatrati modernom nevoljom, nečim što nam je pametni telefon učinio dok nismo pazili. Starija je od žarulje. Godine 1878., kad je fonograf bio star tek nekoliko mjeseci i jedva je mogao zabilježiti cijelu rečenicu, Thomas Edison sjeo je i za North American Review popisao čemu će njegov stroj služiti. Među namjenama koje je zamislio, uz diktiranje, govorne satove i učenje izgovora, bio je i ono što je nazvao „obiteljskim zapisom“: registar, njegovim riječima, „izreka, uspomena i slično, članova obitelji njihovim vlastitim glasovima, te posljednjih riječi umirućih osoba“. Ponovio je to, otvoreno, i na drugom mjestu u istom eseju. Stroj je služio za „čuvanje izreka, glasova i posljednjih riječi umirućeg člana obitelji“.

Čitaj to s datumom čvrsto na umu. Prije nego što je fonograf mogao pouzdano snimiti glazbu, prije nego što je većina živih ljudi ikad čula snimku bilo čega, čovjek koji ga je izgradio već je razumio zadaću koja će mu pripasti. Ne zabava na prvom mjestu. Mrtvi. Na najprvijem objavljenom popisu čemu služi snimljeni zvuk već je stajalo da umiruće treba održati čujnima nakon što odu, između stroja za diktiranje i govornog sata, kao da je to najprirodnija želja na svijetu. Tu čežnju nismo izmislili kad smo počeli spremati govorne poruke. Naslijedili smo je cijelu i predajemo je, nepromijenjenu, svakom uređaju za snimanje koji nam se zatekne u rukama kad umre netko koga volimo.

Svaki je naraštaj to činio alatom koji je imao. Kad je alat bio telefonska sekretarica, obitelji su čuvale kasetu s pozdravom, onu na kojoj mrtva osoba kaže „ne možemo se sada javiti“, i nisu se mogle natjerati da snime preko nje, pa si godinama nakon pogreba mogao nazvati kuću i čuti kako se vlasnik javlja na telefon. Kad je alat postao mobilni operater, problem je promijenio oblik, jer operateri brišu govorne poruke prema rasporedu, a telefoni se mijenjaju svakih nekoliko godina, pa je poruka koju su ljudi najviše trebali sačuvati bila ona koju je sustav najodlučnije htio izbrisati.

Tako je nastala mala industrija za njihovo spašavanje. Do 2013. Boston Globe već je izvještavao o uslugama s imenima poput Voicemails Forever i CBW Productions, čiji se cijeli posao sastojao od spašavanja glasova mrtvih od automatskog brisanja: devetnaest dolara i devedeset devet centi da se govorna poruka koja nestaje pretvori u datoteku koju možeš zadržati. Novinarka je jednu od njih i sama upotrijebila, da spremi poruku svog pokojnog brata. U istom članku ožalošćeni muškarac po imenu Tom Clancy rekao je nešto što mi je ostalo u sjećanju otkako sam to prvi put pročitao. „Ponekad osjetim nekoga tko nosi njezin parfem i to je donekle vrati“, rekao je, „ali taj glas, njega ne možeš zamijeniti.“

U pravu je, a ta rečenica radi više nego što se čini. Miris je donekle vrati, slučajno, kad svijet to slučajno ponudi, i ne možeš ga zatražiti. Glas je mogao prizvati namjerno. U tome je razlika koju snimka čini: nehotično proganjanje pretvara u nešto što možeš odlučiti otvoriti ili ostaviti zatvoreno, kao što ostavljaš zatvorena vrata sobe u koju još nisi spreman ući.

Je li to žalost ili odbijanje žalovanja

Dugo bi mu stručnjaci rekli da to radi pogrešno. Velik dio žalovanja dvadesetog stoljeća počivao je na uvjerenju da zdrava žalost završava odvajanjem, da je zadaća ožalošćenih prekinuti vezu, „pustiti“, „ići dalje“, doći do onoga što se zove zatvaranje i onda to doista zatvoriti. Po toj logici sačuvan glas je simptom. Ruka je koja se ne želi otvoriti, osoba koja odbija jedini zadatak koji joj žalost treba postaviti.

Godine 1996. skupina istraživača raspala je to uvjerenje. Dennis Klass, Phyllis Silverman i Steven Nickman uredili su knjigu Continuing Bonds, a njezina je teza, danas temeljna za način na koji struka razmišlja, bila da cilj žalosti nije okončati odnos s mrtvima, nego ga ponovno ugovoriti. Ožalošćeni se, u pravilu, ne oporavljaju time što puštaju. Oporavljaju se, kad se oporavljaju, pronalaženjem novog i trajnog načina da ostanu u odnosu s nekim tko više nije živ: razgovaranjem s njim, slušanjem njegovih savjeta, nošenjem u sebi kao unutarnje prisutnosti. Udovica koja pusti glas svog supruga i osjeti da je to smiruje nije zaglavila u prošlosti. Radi upravo ono što je žalost, u svom najfunkcionalnijem obliku, oduvijek tiho činila, samo sada s pojačanim zvukom.

Klinička socijalna radnica citirana u istom članku Globea, Amy Scobie-Carroll, lijepo je izrazila svakodnevnu inačicu toga. Slušanje glasa, rekla je, „vraća te onome što je u odnosu bilo dobro“. Ne smrti. Odnosu. Većini ljudi snimka nije rana koju iznova otvaraju. Bliža je fotografiji koju možeš čuti i čini ono što čine dobre fotografije: vraća te osobi kakva je bila običnog dana, kad je bila najpotpunije svoja i nije slutila da netko čuva dokaz.

Želim biti iskren i o drugom čitanju, jer ono postoji i nije glupo. Prije nego što su nastavljene veze dobile ime, psihoanalitičar Vamik Volkan godinama je proučavao ljude čija se žalost uopće nije pomaknula. Opisao je ono što je nazvao predmetima poveznicama (linking objects): stvarima koje ožalošćeni nabije gotovo magičnim značenjem, mostom koji trajno ostaje napola izgrađen između živih i mrtvih kako se rastanak nikad ne bi morao dovršiti. Mamljivo je ovdje posegnuti za njegovim izrazom, i odupirem se tome, jer je Volkan opisivao nešto određeno i kliničko. Njegovi predmeti poveznice pripadali su kompliciranom žalovanju, žalosti koja se zaglavila, onoj koja čovjeka godinama drži u predvorju gubitka i ne pušta ga kroz vrata. To je stvarno i bolno stanje. Nije isto što i čuvanje govorne poruke, a spojiti jedno s drugim značilo bi oklevetati mnoge ljude koji jednostavno, i zdravo, čuvaju glas.

Tu je razliku vrijedno pažljivo držati, jer ju je lako zamutiti, a mnogo ovisi o njoj. Razlika između nastavljene veze i predmeta poveznice ne leži u predmetu. Leži u osobi koja ga drži. Istih trideset sekundi zvuka za jednu ožalošćenu osobu može biti izvor stabilnosti, a za drugu zamka, a sama snimka ne može ti reći koje, jer značenje nikad nije bilo u snimci. Većina sačuvanih glasova je običnog tipa: čuvaju se, rijetko puštaju, uz tihu spoznaju da su tu ako zatrebaju. Bilo bi nepošteno praviti se da se mračnija inačica ne može dogoditi, da nitko nikad nije tisuću puta pustio glas u mračnoj sobi na način koji ga je povukao na dno, a ne gore. Oboje je stvarno. Alat je neutralan. Žalost nije, i nijedna tehnologija ne odlučuje kakvu ćeš žalost imati.

Čuvanje nije isto što i nastavljanje

Sve što je dosad opisano odnosi se na čuvanje. Ono što je novo, i čemu sam radnim životom blizu, nije čuvanje.

Donedavno je snimljeni glas mogao reći samo ono što je već rekao. To je bila njegova narav i, kako sam došao vjerovati, njegovo milosrđe. Govorna poruka je konačna. Duga je trideset sekundi i zauvijek će biti duga trideset sekundi. Možeš je pustiti deset tisuća puta i neće reći nijednu novu riječ, nikad neće odgovoriti na pitanje koje si zapravo htio postaviti, neće reći ono što si trebao čuti, a nisi stigao čuti. Njezino je odbijanje potpuno, i to je odbijanje dio istine o toj stvari. Govorna poruka se ne pretvara da je osoba još tu. Ona je upravo ulomak, i zna da je ulomak, a tako, kad je pustiš, znaš i ti.

Ono što tehnologija sada može, i sve češće čini, jest ukloniti tu granicu. Iz dovoljno snimljenog govora glas se može modelirati dovoljno vjerno da ga se natjera reći rečenice koje osoba nikad nije izgovorila. Ulomak se može nastaviti. Trideset sekundi može se, u stvari, produljivati bez kraja, u riječi koje živa osoba nikad nije izgovorila, glasom koji se prepoznaje kao njezin. I ovdje moram usporiti, jer radim na ovom području, a lako, ono što bi se prodavalo, bilo bi to opisati kao nedvosmislen dar. Mislim da nije samo dar.

Razmotri što se zapravo mijenja kad granica nestane. Sačuvana govorna poruka djelo je mrtvih. Svaka je riječ u njoj riječ koju su odabrali, redom koji su odabrali, iz razloga koji je tog dana bio njihov, i ništa se u njoj više ne može izmijeniti. To je relikvija u starom i točnom značenju riječi: istinski ostatak stvarne osobe, neponovljiv i zatvoren. Nastavljeni glas djelo je živih i stroja, koji rade zajedno. Riječi su nove. Osoba ih nikad nije odobrila, nikad čula, ne može se trgnuti na njih niti reći „tako nešto nikad ne bih rekao/rekla“. Može biti stvarna utjeha, a može biti i, bez ičije zle namjere, svojevrsno trbuhozborstvo izvedeno nad nekim tko više nije u položaju da prigovori.

Ono čemu se stalno vraćam jest da je ta granica nešto radila. Dio onoga što govornu poruku čini svetom jest to što je posljednja svoje vrste. Neće biti više poruka, pa je ova sveta onako kako sve postaje sveto kad se zna da ga više ne može biti. Glas koji uvijek može reći još nešto glas je koji nikad ne može biti posljednje. Ukloni granicu i možda tiho ukloniš i žalost, a žalost, koliko god nepodnošljiva, jest istinski dio. Žalost je dio koji je doista o toj osobi. Želja da nastave govoriti, ako smo iskreni, dijelom je o nama.

Ispod svega toga stoji pitanje na koje nijedan softver ne može odgovoriti, jer nije tehničko. Pitanje je bi li mrtvi to željeli. Neki bi očito. Neki ljudi, da im se u zdravlju ponudi mogućnost, rado bi sjeli i snimili se za unuke koje nikad neće upoznati, našli bi mir u spoznaji da će njihov glas i dalje biti od koristi u kući, rekli bi da, rado, izričito, i mislili to. A neki bi bili zgroženi cijelom idejom, a teškoća je što nam, kad ih više nema, ne mogu reći koji su od to dvoje bili. Napast je uvijek odlučiti u njihovo ime, i to u smjeru vlastite potrebe. To je granica o kojoj razmišljam više nego o ijednoj drugoj. Ne što tehnologija može. Nego s čime se osoba, u vrijeme kad ju je još bilo moguće pitati, doista složila.

Razvijam proizvode u ovom području. Tvrtka se zove Afterlife.ai®, a jedino uvjerenje kojeg se nisam uspio odreći raspravljajući sam sa sobom, nakon godina promatranja iz svakog kuta, jest da se glas smije nastaviti samo uz slobodno danu suglasnost osobe kojoj pripada, osiguranu dok je osoba živa da je da, namjerno i vlastitim razumijevanjem, a nikad pretpostavljenu u njezino ime kad je više nema. To je većina onoga što imam reći o vlastitom poslu, i svjestan sam da to zvuči manje kao obećanje onoga što ćemo učiniti, a više kao kratak popis onoga što nećemo.

Zato se stalno vraćam govornoj poruci i činjenici da većina ljudi, većinu vremena, s njom čini mudro, a da im to nitko ne savjetuje. Čuvaju je. Ne puštaju je često. Putuje kroz svaku nadogradnju, prenesena rukom, kao mali promišljeni čin očuvanja koji izvodi netko tko ne pokušava nikoga vratiti i savršeno dobro zna da ne može. Ne traže od glasa da kaže išta novo. Samo odbijaju dopustiti da posljednje što je rekao padne s ruba svijeta.

Postoji posebna tišina u sobi nakon što govorna poruka završi, u sekundi prije nego što se strojni glas vrati reći koju tipku pritisnuti. U toj sekundi osobe nema, a upravo je bila tu, oboje odjednom, a ti sjediš i držiš telefon. Ne pritišćeš ništa. Puštaš tišinu da traje koliko god traje. Zatim ponovno spremiš poruku, za još nekoliko godina, i ne kažeš ništa naglas, jer je jedino što se može reći pretiho da bi ga ijedan stroj snimio: ne još.