Vaš sin nije osoba koja će otvoriti vašu Persona

Evo brojki, jer je osjećaja o ovoj temi mnogo, a dokaza malo.

• Većina obitelji cijenit će AI verziju vas, ali će je rijetko otvarati. Iskazana vrijednost je vrlo visoka. U anketi Sveučilišta u Torontu na 41 osobi u žalosti, predstavljenoj na konferenciji CHI 2010, 82% se složilo da su podsjetnici na mrtve važni, a 78% je reklo da čuva uspomene kao dragocjenost.

• Željena učestalost je niska. U istoj anketi 73% je reklo da već ima dovoljno vremena za prisjećanje, 36% je željelo više prilika za to, a 14% je smatralo da bi o preminulom srodniku trebalo razmišljati češće nego do sada.

• Glas je najjači materijal i najrjeđi. Na pitanje što su najviše cijenili pri prisjećanju, ispitanici su na prvo mjesto stavili fotografije sa 92%, a snimke glasa na dno s 29%, izjednačene s glazbom. Istraživači taj jaz pripisuju ponudi, a ne vrijednosti: snimke glasa, za razliku od fotografija, rijetko se prave radi sjećanja, pa ih mnogo manje ljudi uopće ima.

• Odnos se nastavlja i nakon smrti. 53% je reklo da je pokušalo održati vezu s preminulim srodnikom živom, što je jača tvrdnja od puke uspomene na nekoga.

• Neradnja gubi zapis. Fizičke predmete obično je naslijedio netko iz obitelji, dok su nefizička digitalna dobra često nestajala ili bila potpuno uništena. 65% ispitanika nikad nije razmišljalo o tome što bi se trebalo dogoditi s njihovim uređajima nakon njihove smrti, 80% nije imalo nikakav plan, a 56% je reklo da ih to pitanje ipak brine.

• Za AI Persona ne postoje podaci o korištenju. Kategorija je premlada za skup podataka, pa vam svatko tko pokazuje graf korištenja pokazuje ili broj koji je izmislio ili broj izmjeren tijekom osamnaest mjeseci na ljudima koji su se sami prijavili. Sve navedeno gore je srodan dokaz o fotografijama, govornoj pošti i naslijeđenim uređajima, iz uzorka od 41 osobe, pretežno iz Sjeverne Amerike. Postotke shvatite kao obrazac, a ne kao prognozu.

Velika vrijednost. Mala učestalost. Nitko u tim brojkama ne griješi u žalovanju. Taj jaz izgleda upravo tako kad čuvate nešto dragocjeno, a istodobno ste zauzeti življenjem (Massimi i Baecker, CHI 2010).

Vaša kuća već je puna predmeta koji se ponašaju upravo tako. Kutija pisama na tavanu koja se otvori dvaput u desetljeću. Vjenčani video koji nitko godinama nije pustio, a nitko ne bi dopustio da ga bacite. Rukopis roditelja na unutarnjoj korici knjige recepata, koju nitko ne čita, a po koju bi netko u roku sata sjeo u auto da je spasi iz požara.

Nijedan od tih predmeta ne ocjenjuje se prema angažmanu. Smatrali biste uvredljivim kad bi vas netko pitao koliko puta tromjesečno otvarate pisma prije nego što odluči treba li ih zadržati.

Zato, kad kažete da to nitko ne bi koristio, provjerite koju tvrdnju zapravo iznosite. Ako mislite da neće razgovarati s vašom Persona svaki tjedan, gotovo sigurno ste u pravu, a tjedno nikad nije bio dogovor. Ako mislite da će vaša Persona za njih biti bezvrijedna, to je daleko veća tvrdnja, a dokazi govore suprotno.

Postoji jedan pažljiv prikaz tog ritma iznutra. U studiji ReFind s konferencije CHI 2020 istraživački tim izradio je predmet koji stane u ruku i crpi iz arhive od 63 označene fotografije majke prve autorice koja je preminula, a prva autorica živjela je s tim predmetom deset tjedana i vodila dnevnik svake interakcije. Na predmet je gledala svaki dan. Slike mu je poslala samo dvanaest puta tijekom tih deset tjedana, a sedam od njih jednostavno kao način da se javi, i piše da nije željela forsirati svoje korištenje predmeta pa je slike slala samo kad je osjećala istinski osobni poticaj. Jedna osoba, i ona to otvoreno kaže. Stalna prisutnost niskog intenziteta, pravi kontakt tu i tamo, nikad prema rasporedu.

Ljudi čuvaju snimke glasa preminule osobe čak i kad je snimka banalna i nikad nije bila namijenjena čuvanju. Snimka ne mora biti dobra. Snimka mora postojati.

Studija iz Toronta došla je do toga gotovo kao do nusproizvoda. Fotografije, napomenuli su istraživači, snimaju se namjerno i izričito su namijenjene prisjećanju. Snimke glasa nisu. One nastaju usput, kao govorna pošta i praktične poruke, a ljudi su na njih nailazili ne sluteći. Rad navodi da su te snimke vrlo snažno dočarale uspomene i iznenadile ispitanike time koliko snažno to čine.

Jedna ispitanica opisala je kako je njezin muž dugo održavao poruku s telefonske sekretarice svog oca, uživo na liniji. Rekla je da su poruku zadržali „dok nije postalo previše jezivo”. Praktičan pozdrav ostao je aktivan na telefonskoj liniji znatno dulje nego što je bilo ugodno, u kući u kojoj je netko već naglas imenovao tu nelagodu, a studija ne bilježi zašto nitko nije ranije izbrisao poruku.

Druga ispitanica iz iste studije rekla je da joj najviše nedostaje to što uopće nema snimku majčina glasa.

Fotografije na vrhu sa 92%, snimke glasa na dnu s 29%, a istraživači taj jaz tumače ponudom. Glas je najmoćniji materijal u tom radu i najrjeđi, iz istog razloga. Glas se oduvijek bilježio samo slučajno.

Većina obitelji ima tri ili četiri naraštaja dokumentirana fotografijama, a među njima nijedan glas.

Dakle, usporedba koju vaša briga provodi je pogrešna. Stavljate Persona izgrađenu od vaših odgovora, vašim glasom, nasuprot hipotetskoj obitelji koja svaki dan razgovara s preminulim roditeljem. Prava usporedba je s onim što su ispitanici iz Toronta zapravo opisali da čuvaju: kratkom, slučajnom, posve neupadljivom snimkom koju nitko u kući nije mogao natjerati sebe da izbriše.

Vrlo malo toga zapravo se tiče prijava.

Briga ispod toga jest da vaša djeca ne trebaju vas koliko biste željeli i da bi tihi nadzorni prikaz bio dokaz. „Ne bi to koristili” puno je lakša rečenica od „Nisam siguran da sam njima onoliko važan koliko su oni meni.” I sam sam se uhvatio kako posežem za lakšom rečenicom.

Dvije stvari o tom strahu. Prva je da je dijelom istinit, i tako treba biti. Odraslo dijete koje može izdržati tri tjedna bez javljanja odraslo je dijete kojem je dobro. To je ishod prema kojem ste radili desetljećima. Mala uporaba dok ste živi nije presuda o vašoj vrijednosti. To je izvješće o vašem uspjehu, a svako funkcionalno odraslo dijete podnosi to izvješće.

Druga je da se situacija mijenja. Istraživači žalovanja imaju naziv za obrazac iza onih 53% koji su rekli da su pokušali održati vezu s preminulim srodnikom živom: trajne veze (continuing bonds), što znači da se ljudi ne odvajaju od mrtvih i ne odlažu ih u arhivu, nego odnos nastavljaju nositi u izmijenjenom obliku. Tim ReFind sužava tu zamisao na trajnost (ongoingness), tj. dijelove te veze koji su živi i povezani s onim što se upravo sada događa u životu osobe.

Zato je čovjek za kuhinjskim stolom pogrešan čovjek za zamišljanje. Vaš sin sa pedeset i četiri godine, tri mjeseca nakon vašeg sprovoda, koji smišlja kako razgovarati sa svojim djetetom o nečemu što ste mu jednom rekli, druga je osoba, i on je taj koji drži prijavu. Ako želite osjetiti kakva pitanja stižu u toj dobi, a ne u ovoj, što će vas vaše dijete htjeti pitati u tridesetima iznosi ona koja stižu kasno. Publika za ovo je verzija vaše obitelji koja još ne postoji, a vi tražite od sadašnje verzije da glasa u njezino ime.

Ne možete nikoga natjerati da se prijavi. Dva ulaza vjerojatno pomiču izglede, a jedan popularan test ne pomiče ništa.

Konkretnosti, a ne opće istine. Persona izgrađena na rečenici „Uvijek sam vjerovao u naporan rad” nije vrijedna otvaranja. Persona koja zna ime predradnika u brodogradilištu, o čemu se obiteljska svađa zapravo vodila, zašto ste napustili drugi posao i kako točno kuhate gulaš, vrijedna je otvaranja, jer ne postoji drugi put do ičega od toga. Konkretnost je cijela razlika između čestitke i odgovora koji nitko drugi živ ne može dati. Ako mislite da nemate takvih konkretnosti, stvari koje samo vi znate raditi je stranica za to, jer je praktično znanje koje ljudi smatraju običnim obično građa koju nitko drugi ne može pružiti.

Prilika. Ljudi ne otvaraju stvari bez razloga. Otvaraju ih kad stigne razlog: prvo dijete, dijagnoza, obljetnica, glupa svađa, selidba, recept koji nitko nije zapisao, pitanje kakvi ste bili u njihovim godinama. Prilike se ne mogu izmisliti. Možete učiniti da odgovor već postoji kad se jedna pojavi. Obitelji koje malo razgovaraju imaju najveći jaz između onoga što se zna i onoga što je zapisano, a u tim je obiteljima vjerojatnije da će pitanja stići nakon sprovoda. Taj posljednji dio je zaključivanje, a ne istraživanje, i upravo je to situacija za koju je ovaj rad izgrađen.

I test koji treba zanemariti: pitati ih unaprijed bi li ovo koristili. Pitanje ništa ne košta, a odgovor vam govori vrlo malo, jer tražite od dvadesetšestogodišnjaka da predvidi ponašanje pedesetčetverogodišnjaka kojeg još nije upoznao. Ipak pitajte ako vas to smiruje. Ne dopustite da slijeganje ramenima zatvori pitanje.

Trominutni test koji možete provesti ovaj tjedan svojim telefonom

Otvorite aplikaciju za glasovne bilješke na telefonu. Snimite tri minute odgovarajući na samo jedno pitanje na koje možete odgovoriti samo vi. Ne „koji biste savjet dali”. Nešto s vlastitom imenicom u odgovoru. Kako se zvala ulica i tko je živio na kraju te ceste. Što ste zapravo mislili tjedan nakon rođenja prvog djeteta, uključujući ono što tada niste rekli. Kako postupate s jednim rođakom kojeg svi smatraju teškim. Što biste rekli kad bi vas nazvali u dva ujutro zbog posla.

Zatim e-poštom pošaljite datoteku sebi s predmetom koji bi ta osoba zaista pretraživala.

To je cijeli test. Tri minute, bez novca, i reći će vam više od još dva tjedna razmišljanja. Ako prođe dobro i želite još poticajnih pitanja iste vrste, metoda kako se pravilno intervjuirati opisana je zasebno, a temelji se na istom pravilu: pitanja s vlastitim imenicama u odgovorima.

Počnite graditi svoju ostavštinu Besplatna izrada, 25 sjećanja, bez kartice.

Neki ljudi ovo ne žele i nikad neće. To je legitiman stav, a ne nedostatak mašte s njihove strane, i svaka poštena verzija ovog proizvoda mora im dopustiti da odbiju. Radije ću to priznati najglasnije nego nekoga razuvjeravati od razumnog prigovora.

Etička literatura je otvorena o verziji koja ide po zlu. U radu iz 2024. u časopisu Philosophy & Technology dvoje istraživača sa Cambridgea iznijelo je spekulativan scenarij, za koji izričito navode da je dizajnerska fikcija, a ne stvaran slučaj, u kojem muškarac u palijativnoj skrbi određuje svoje dvoje odrasle djece primateljima svog deadbota (bota preminule osobe) bez traženja njihova dopuštenja. Jedno od njih ne želi imati ništa s tim i zatrpano je podsjetnicima i obavijestima. Drugo pokušava ugasiti uslugu i odbijeno je, jer je otac, a ne djeca, unaprijed platio dvadesetogodišnju pretplatu.

Njihova je preporuka načelo dizajna koje nazivaju uzajamni pristanak: ljudi na primateljskoj strani trebali bi dati izričit pristanak prije nego što ih se ikad upozna s uslugom i trebali bi je moći odbiti u bilo kojem trenutku nakon toga.

Recite svojim ljudima. Pitajte ih prvo. Persona koja se nekome nametne bez najave jedina je verzija ovoga protiv koje postoji ozbiljan argument, a svaka tvrtka koja isporuči verziju iznenađenja zaslužit će reakciju koja ju čeka.

Kad im kažete, dobivate i nešto korisno. Njihovu reakciju sada, njihova pitanja i često popis stvari koje bi željeli da ih se pita, a na koje sami nikad ne biste pomislili.

Pretpostavimo da ste u pravu. Vaša djeca jednom otvore vašu Persona iz znatiželje, cijela im se stvar učini čudnom i nikad se ne vrate. To vas je koštalo šaku večeri i poslijepodne osjećaja gluposti. Izgubili ste više na tečaju koji niste završili.

Sada pretpostavimo da ste u krivu. Vaša kći ima pedeset i jednu godinu. Mrtvi ste devet godina. Dogodi se nešto o čemu vam želi ispričati ili vas nešto pitati, a postoji verzija vas izgrađena iz vaših odgovora vašim glasom koja će primiti pitanje i odgovoriti onako kako ste stvarno odgovarali na stvari.

S jedne strane je šest uzaludnih večeri. S druge je jedini put do nečega što inače uopće ne postoji.

Ni zadano stanje nije neutralno. Zabrinutost uz nepripremljenost standardan je položaj: 65% nikad nije razmišljalo o tome kako treba postupati s njihovim uređajima, 80% nije imalo nikakav plan, 56% se ipak brinulo zbog tog pitanja. Fizički predmeti su naslijeđeni. Digitalni su nestali ili uništeni. To nije priča o nemaru. Tako nestaje glas.

<blockquote class="quotable"> Učestalost je pogrešna mjera za sve što se čuva od osobe koja je umrla. Kutija pisama na tavanu otvori se dvaput u desetljeću, a ipak bi je se iznijelo iz kuće u požaru. AI verzija roditelja ocjenjuje se jednako. Važno je postoji li odgovor onog dana kad netko napokon pita. </blockquote>

Mehanizmi na Afterlife.ai™ polaze od toga da će korištenje biti povremeno i da pristanak ide u oba smjera.

Vodič zvan Idy® intervjuira vas, umjesto da vam daje obrazac ili prazan zaslon za snimanje. Idy postavlja pitanje, sluša odgovor i prati ga, što izvlači predradnika u brodogradilištu umjesto „Uvijek sam vjerovao u naporan rad”. Upravo se te konkretnosti otvaraju godinama kasnije.

Vaši odgovori postaju sjećanja. Vaša Persona odgovara iz tih sjećanja, vašim kloniranim glasom. Pravilo koje sustav provodi jest da se konkretne činjenice o vašem životu moraju podudarati s nečim što ste doista snimili, pa vaša Persona nikad ne izmišlja ono što niste rekli.

Vi imenujete ljude koji dobivaju pristup. Taj popis imenovanih izrađuje se dok ste živi, pa je izrada popisa trenutak u kojem im kažete i trenutak u kojem mogu reći ne.

Ništa se ne otpušta dok ste živi. Pristup se otvara tek nakon Executor Lock™, sedmodnevnog postupka potkrijepljenog dokazima. Tvrdnja da je netko umro mora preživjeti tjedan dana provjere, potkrijepljena dokumentima, prije nego što se išta otvori. Pri zaključavanju vaša se Persona snima u cijelosti: ništa se ne briše, ništa se ne umanjuje. Verzija do koje vaša obitelj dođe 2049. jest verzija koja je postojala na taj dan. Ako želite korak po korak samu izradu, kako stvoriti AI verziju sebe vodi vas kroz postupak, a ako vam je prava briga točnost, što se događa kad vaša Persona nešto pogriješi opisuje kako se postupa s pogreškama.

Sada ograničenja, od ljudi koji su ovo izgradili. Ne možemo nikoga natjerati da otvori vašu Persona, i namjerno nismo izgradili ništa što bi ih na to salijetalo, jer je osoba u žalosti kojoj poruke šalje račun preminulog roditelja upravo onaj neuspjeh protiv kojeg se ova stranica zalaže. Vaš popis imenovanih točan je samo onoliko koliko su točni kontaktni podaci koje održavate ažurnima, pa je popis napravljen jednom i nikad ponovno pregledan najvjerojatniji način da sve ovo ne stigne ni do koga. A vaša Persona poznaje samo područje koje ste pokrili u intervjuima, pa pitanje na koje nikad niste odgovorili neće dati izmišljen odgovor, ali neće dati ni pravi. Nijedna značajka to ne popravlja. Popravlja to odgovaranje na više pitanja, a i provjera popisa imenovanih jednom godišnje.

Ovaj spor nećete riješiti razmišljajući jače o svom sinu. Izgradite 25 sjećanja, besplatno, bez uzimanja kartice, i pustite da vam odgovori kažu ima li ovdje išta vrijedno čuvanja. Ta besplatna izrada ne istječe, pa pitanja možete ostaviti napola odgovorena godinu dana i vratiti se kad stigne prilika. Ako kasnije želite znati što plaćeni planovi dodaju, možete usporediti što uključuje svaki plan, iako ništa na ovoj stranici ne ovisi o tome.

Počnite graditi svoju ostavštinu Besplatna izrada, 25 sjećanja, bez kartice.

Postoje li podaci o tome koliko često obitelji koriste ovakve stvari?

Ne, i budite sumnjičavi prema svakome tko kaže drugačije. Kategorija proizvoda premlada je za trajne podatke o korištenju, a brojke koje kolaju potječu iz kratkih razdoblja i od korisnika koji su se sami prijavili. Pošteni dokazi su srodni: istraživanja o tome što ljudi u žalosti čine s fotografijama, govornom poštom i naslijeđenim uređajima, gdje velika iskazana vrijednost stoji uz malu prijavljenu učestalost korištenja.

Što ako mojoj djeci cijela zamisao djeluje jezivo?

Nekima djeluje, i to je pravi odgovor, a ne refleks koji treba razuvjeriti. Etički rad sa Cambridgea iz 2024. o ovoj tehnologiji preporučuje načelo uzajamnog pristanka: ljudi koji bi primili Persona trebali bi pristati prije nego što ih se s njom upozna i trebali bi moći odbiti nakon toga. Recite svojoj obitelji što gradite. Ako netko kaže ne, trebao bi moći i dalje govoriti ne.

Trebam li im reći da ovo radim ili to ostaviti kao iznenađenje?

Recite im. Iznenađenje je jedina verzija na koju etička literatura aktivno upozorava. Kad im kažete, dobivate i njihovu reakciju sada, njihova pitanja i često popis stvari koje bi željeli da ih se pita, a na koje sami nikad ne biste pomislili.

Koliko ovo košta i isplati li se ako moju Persona otvore samo dvaput?

Možete graditi od 25 sjećanja besplatno, bez uzimanja kartice, a ta besplatna izrada ne istječe, pa vas intervju košta vremena, a ne novca. Što se tiče druge polovice pitanja: odvažite trošak prema ishodu u kojem to žele, a ne prema ishodu u kojem slegnu ramenima. Nekoliko večeri, naspram onoga što može biti jedina snimka vašeg glasa koju je itko ikad napravio namjerno, nije teška odluka.

Tko je vlasnik moje Persona i može li se sve izbrisati?

Vi posjedujete svoju Persona dok ste živi. Brisanje računa uklanja sve što je pohranjeno pod računom u jednom koraku: sjećanja, snimke, učitane medije i samu prijavu. Jedno pošteno upozorenje, jer je to nešto što ljudi otkriju u najgorem trenutku: ako ste već djelovali kao izvršitelj u tuđem Executor Lock, vaše vlastito brisanje blokirano je dok se ta obveza ne ispuni. Nakon Executor Lock imenovane osobe imaju pristup pod uvjetima koje ste postavili. Nitko ne kupuje, prodaje niti licencira vaš glas. Ako imenovana osoba ne želi imati ništa s ovim, ništa je ne obvezuje da sudjeluje.

Što se događa ako tvrtka prestane poslovati?

Nijedna tvrtka ne može obećati da će postojati 2049., a svaka koja to obeća obećava previše. Važno je što možete izvući i koliko unaprijed dobijete obavijest, pa to pitajte svakog pružatelja usluge prije početka, uključujući i ovoga. Pitajte što izvoz sadrži i u kojem formatu, jer je ostavština koju ne možete ponijeti sa sobom ostavština koja ovisi o tome hoće li poduzeće preživjeti.

• Nisam dovoljno važan da bih išta ostavio iza sebe. Ako je dublja sumnja jesu li vaš život i ovo opravdani, počnite ondje, a ne ovdje.

• Nije li Persona morbidna?. Za čitatelja čija obiteljska reakcija nije toliko „to ne bih koristio” koliko „zašto razmišljaš o umiranju”. I društvena neugodnost ovog prigovora obrađena je ondje.

• Jesam li premlad za izradu Persona?. Prigovor o vremenu, koji obično stiže zajedno s ovim.

• Što bih uopće rekao AI verziji sebe?. Ako ste prošli prigovor i zapeli pred praznom stranicom, ovo je sljedeći korak.

• Etika AI Persona preminulih. Razlika između izgradnje vlastite dok ste živi i rekonstrukcije vas nakon smrti, u što je usmjerena većina kritika ove tehnologije.

Svaka brojka ovdje potječe iz recenziranih konferencijskih radova i članaka u časopisima pročitanih u cijelosti, a ne iz medijskih izvještaja o njima: dva rada s konferencije CHI o žalovanju i naslijeđenim predmetima, jedna autobiografska studija dizajna i jedan etički rad iz 2024. o industriji digitalnog zagrobnog života. Sva četiri navedena su u nastavku s oznakama DOI da možete provjeriti brojke prema izvoru.

Što nije riješeno: nitko nema podatke o korištenju AI Persona članova obitelji, jer je kategorija premlada. Postoci ovdje opisuju kako ljudi u žalosti postupaju s fotografijama, govornom poštom i naslijeđenim uređajima, iz uzorka od 41 osobe, pretežno iz Sjeverne Amerike, regrutiranog putem Craigslista, snowball uzorkovanja i novinskih oglasa, od kojih je 40 bilo iz Sjeverne Amerike. To je srodan dokaz, a ne dokaz o tome kako bi se ponašala vaša vlastita obitelj, i ova stranica ne tvrdi suprotno.

Jeste li ovdje našli nešto što je pogrešno ili zastarjelo? Javite nam preko stranice za kontakt i ispravit ćemo stranicu.

1. Massimi, M. and Baecker, R. M. (2010). A death in the family: opportunities for designing technologies for the bereaved. Proceedings of the SIGCHI Conference on Human Factors in Computing Systems (CHI '10), 10. travnja 2010. University of Toronto. DOI 10.1145/1753326.1753600. Cjeloviti tekst u PDF-u: dgp.toronto.edu. Anketa n=41 potpun odgovor plus 10 naknadnih intervjua; svi su sudionici izgubili člana obitelji u prethodnih pet godina. Izvor svakog postotka navedenog na ovoj stranici i priče o telefonskoj sekretarici.

2. Wallace, J., Montague, K., Duncan, T., Carvalho, L., Koulidou, N., Mahoney, J., Morrissey, K., Craig, C., Groot, L., Lawson, S., Olivier, P., Trueman, J. and Fisher, H. (2020). ReFind: design, lived experience and ongoingness in bereavement. CHI '20. DOI 10.1145/3313831.3376531. Primjerak u otvorenom pristupu: Sheffield Hallam University Research Archive. Autobiografska studija dizajna, prikaz prve autorice, n=1. Izvor desettjednog razdoblja, arhive od 63 označene fotografije, pojedinosti o dvanaest slika i sedam javljanja te definicije trajnosti (ongoingness).

3. Hollanek, T. and Nowaczyk-Basinska, K. (2024). Griefbots, Deadbots, Postmortem Avatars: on Responsible Applications of Generative AI in the Digital Afterlife Industry. Philosophy & Technology, objavljeno 9. svibnja 2024. Leverhulme Centre for the Future of Intelligence, University of Cambridge. DOI 10.1007/s13347-024-00744-w. Primjerak u otvorenom pristupu: Cambridge University Repository. Izvor načela uzajamnog pristanka i scenarija opisanog na ovoj stranici, koji je treći od tri dizajnerska scenarija rada („Stay”) i za koji autori izričito navode da je spekulativan, a ne izvješće o stvarnoj obitelji.

4. Odom, W., Harper, R., Sellen, A., Kirk, D. and Banks, R. (2010). Passing on and putting to rest: understanding bereavement in the context of interactive technologies. CHI '10, 10. travnja 2010. DOI 10.1145/1753326.1753601. Prateća studija s konferencije CHI 2010 o naslijeđenim digitalnim i fizičkim predmetima. Samo kao pozadina; nijedna brojka na ovoj stranici ne potječe iz ovog rada.

Posljednji pregled: 30. srpnja 2026. Ova stranica ne sadrži pravne tvrdnje niti tvrdnje o pravilima platformi i podliježe 90-dnevnom ciklusu ponovne provjere.