Kako napisati vlastitu osmrtnicu: predložak, primjeri i zašto to ljudi rade

Da biste napisali vlastitu osmrtnicu, prikupite ključne podatke (datume, mjesta, puna imena), odaberite ton koji doista zvuči kao vi, počnite rečenicom koju nitko drugi ne bi napisao, ispričajte svoj život u tri ili četiri kratka poglavlja, imenujte svoje ljude i zahvalite im te završite željama u vezi s obredom ili komemoracijom. Većina objavljenih osmrtnica ima 200 do 600 riječi.

Ljudi se prihvaćaju ovog čudnog malog zadatka iz tri razloga i nijedan nije morbidan. Kontrola: vi odlučujete što piše u zapisu, a činjenice su točne. Ljubaznost: vaša obitelj ne mora sastavljati najteži odlomak svog života u dva dana nakon što vas izgubi. Promišljanje: malo koja vježba tako jasno pokazuje što je važno kao sažimanje vlastitog života dok još možete promijeniti kraj.

Ovaj vodič donosi predložak za popunjavanje, tri razrađena primjera u različitim tonovima, priču o poznatim osmrtnicama koje su ljudi sami napisali i od kojih je ovo postalo tradicija te praktične napomene o duljini i cijeni. Iskren je i o granicama ove forme. Osmrtnica može sadržavati vaše činjenice, ali ne i vaš glas ni vaše pripovijedanje. Njihovo čuvanje posao je aplikacije za digitalnu ostavštinu, u kojoj priče iza sažetka žive dalje kao Persona s kojom vaša obitelj doista može razgovarati. Počnite besplatno: 25 uspomena, bez kartice.

U ovom vodiču:

• Zašto napisati vlastitu osmrtnicu?

• Što ulazi u osmrtnicu: osnovni elementi

• Predložak za popunjavanje koji možete upotrijebiti već danas

• Tri tona, tri primjera

• Poznate osmrtnice koje su ljudi sami napisali

• Duljina, cijena i gdje se objavljuje

• Osmrtnica kao vježba promišljanja o životu

• Što osmrtnica ne može sadržavati

• Često postavljana pitanja

Zašto napisati vlastitu osmrtnicu?

Počnimo s kontrolom. Osmrtnice napisane u magli prvog tjedna pune su sitnih pogrešaka: krivo napisano djevojačko prezime, pogrešna godina mature, četrdesetogodišnja karijera svedena na jedan naziv radnog mjesta, voljeno pastorče slučajno izostavljeno s popisa. Nitko to ne želi. Događa se jer pisac tuguje, pogrebno poduzeće treba tekst u roku od dan-dva, a nitko ne može pronaći mapu s datumima. Kad pišete vlastitu, zapis je točan, jer je provjeru obavila jedina osoba koja je znala sve.

Zatim ljubaznost. Pitajte bilo koga tko je to prošao: sastavljati roditeljevu osmrtnicu u ponoć, dva dana nakon smrti, dok se braća i sestre ne slažu oko toga što uključiti, jedan je od najtežih pisanih zadataka. Predati obitelji gotov nacrt, pa i grub, pravi je dar. Mogu ga skratiti, dodati podatke o obredu i nastaviti tugovati, umjesto da bulje u praznu stranicu koja bi nekako trebala sadržavati vas.

I promišljanje. Pisanje vlastite osmrtnice klasična je vježba o vrijednostima, i to s razlogom. Kad cijeli život morate stisnuti u 400 riječi, odmah vidite koji dijelovi nose radnju. Karijerni savjetnici je zadaju kako bi razjasnili prioritete, a djelatnici hospicija čuju njezine inačice u svakom pregledu života. Mnogi ljudi završe nacrt, pogledaju što je ušlo u njega i tiho promijene kako provode svoje utorke.

Uklapa se i u praktično planiranje. Gotova osmrtnica jedna je stavka na dobrom popisu zadataka za kraj života, uz oporuku, lozinke i želje za sprovod, a jedina je na tom popisu koju je doista ugodno napisati.

Što ulazi u osmrtnicu: osnovni elementi

Osmrtnice su fleksibilna forma, ali čitatelji, urednici i pogrebna poduzeća očekuju određene elemente. Evo standardne građe, s napomenama o tome gdje ljudi griješe.

Jedna razlika spašava od kasnije zbrke. Osmrtnica je pisani javni zapis, tiskan ili objavljen na mreži; posmrtni govor (eulogija) izgovorena je počast koju netko održi na obredu. Dijele građu, ali imaju različite zadaće. Ako će netko koga volite jednog dana stati i održati vaš, naš vodič o pisanju posmrtnog govora, uključujući gdje pomoć umjetne inteligencije djeluje, a gdje treba stati, dobra je dopuna ove stranice.

Predložak za popunjavanje koji možete upotrijebiti već danas

Otvorite praznu stranicu, namjestite mjerač vremena na 45 minuta i prođite ovih sedam koraka. Prazna mjesta nisu problem. Grub nacrt koji vaša obitelj može doraditi bolji je od savršenog koji nikad ne bude napisan.

1. Počnite objavom. Uobičajeni oblik je: [Puno ime], [dob], iz [mjesta], preminuo/preminula je [mirno / kod kuće / nakon duge bolesti] dana [datum]. Ili zanemarite konvenciju i počnite vlastitim glasom, jednom rečenicom koju bi napisali samo vi. Poznate osmrtnice koje su ljudi sami napisali gotovo sve u prvoj rečenici krše formu.

2. Svojim počecima posvetite jednu ili dvije rečenice. Rođeni ste u [mjesto] godine [godina] kao dijete [imena roditelja], a odrasli ste [jedan istinit detalj: na farmi, u stanu iznad dućana, u gradiću koji su svi napustili]. Odolite porivu da navedete svaku školu.

3. Odaberite tri poglavlja. Posao, ljubav, zanat, vjera, služenje drugima, putovanja, momčad koju ste trenirali, posao koji ste izgradili. Odaberite tri koja su najviše značila i svakom posvetite rečenicu-dvije. Život na papiru ne mora biti potpun da bi bio prepoznatljiv.

4. Imenujte svoje ljude. Iza vas ostaju [imena]; prije vas su preminuli [imena]. Uključite odnose koji su bili stvarni bez obzira na papire. To je odlomak koji obitelji čuvaju, zato točno napišite svako ime i nemojte izostaviti nikoga koga namjeravate uključiti.

5. Dodajte tri konkretna detalja. Corolla iz 1974. koja nije htjela crknuti. Četrdeset godina nedjeljnih pečenja. Neporažen u Scrabbleu i nepodnošljiv zbog toga. Konkretni detalji nasmiju i rasplaču čitatelje jer ste u detaljima zaista vidljivi.

6. Završite s namjerom. Zahvala, uputa (zagrlite svoju djecu, posadite nešto, budite velikodušni s napojnicom) ili šala na kojoj ste oduvijek željeli imati posljednju riječ. Upravo će tu rečenicu ljudi citirati.

7. Dodajte prazna mjesta za logistiku, pa nacrt spremite tamo gdje će ga netko naći. Ostavite zagrade za podatke o obredu, spremite nacrt uz oporuku i pogrebne papire te recite jednoj osobi da postoji. Osmrtnica koju nitko ne može pronaći nikome ne pomaže.

O glasu: treće lice ([Ime] je volio/voljela...) djeluje tradicionalno i obitelji ga je najlakše nastaviti; prvo lice (volio/voljela sam...) odmah pokazuje da je riječ o oproštaju koji je osoba sama napisala i daje vam puno više prostora. Oba se prihvaćaju svugdje gdje se osmrtnice objavljuju. Odaberite jedno i ostanite dosljedni.

Tri tona, tri primjera

Evo iste izmišljene žene, Margaret „Peg“ Sullivan, napisane na tri načina. Posudite kostur onoga koji vam je najbliži. Sve su tri Peg izmišljene.

Tradicionalna osmrtnica

Margaret Anne „Peg“ Sullivan (84) iz Daytona u Ohiju mirno je preminula kod kuće dana [datum]. Rođena 1942. od roditelja Jamesa i Ruth Kelly, diplomirala je na Ohio State University i 36 godina predavala u četvrtom razredu u školi Holy Angels, gdje su dvije generacije učenika naučile dugo dijeljenje i fair play. Udala se za Thomasa Sullivana 1966., a zajedno su proveli 51 godinu do njegove smrti 2017. Iza nje ostaju djeca Kathleen, Brian i Ellen, sedmero unuka i sestra Rose. Sprovodna misa održat će se u [crkva] dana [datum]. Umjesto cvijeća, razmislite o daru za stipendijski fond škole Holy Angels.

Staložena, činjenična, u trećem licu. Ovo je registar koji većina novina očekuje i koji član obitelji najlakše može dovršiti u vaše ime.

Topla osmrtnica

Ako ovo čitate, otišla sam prije vas i želim da znate da je to bila divna vožnja. Rođena sam 1942., odgojena na crnom kruhu i himnama, i 84 godine sam se čudila običnim stvarima. Udala sam se za čovjeka koji me nasmijao na prvom spoju i to činio pola stoljeća. Poučavala sam malu djecu, uzgajala nemoguće ruže i spalila točno jednu puricu za Dan zahvalnosti, 1989., što mi obitelj nikada nije dopustila zaboraviti. Hvala vam što ste dio moje priče. Pazite jedni na druge, a netko neka, molim, zalije ruže.

Prvo lice, izravno obraćanje, zahvalnost izrečena naglas. Ovaj ton odgovara ljudima koji žele da se čitatelj utješi, a ne samo obavijesti.

Duhovita osmrtnica

Peg Sullivan je gotova. Nakon 84 godine dolaženja svugdje ranije, napokon je i otišla ranije. Odlazi s jednim žaljenjem (nikad nije naučila svirati harmoniku), jednom zamjerkom (župno natjecanje u pečenju 1978. bilo je namješteno i mogla je to dokazati) i nula nevraćenih knjižničnih knjiga. Iza sebe ostavlja troje djece odgojene uz prijetnje koje nikad nije izvršila, sedmero unuka koji nisu mogli pogriješiti i garažu punu poklopaca za Tupperware koji ne pašu ni na što. Umjesto cvijeća, na okupljanju nakon obreda ispričajte neku neugodnu priču o njoj. Ona bi sigurno ispričala jednu o vama.

Humor najjače pogađa na sprovodu jer se tamo nitko ne nada smijehu, a tuga sve opušta. Ako pišete duhovito, obitelj koja to čita naglas čut će vaš ritam. Samo zadržite jednu iskrenu rečenicu usred šala, jer će upravo nju svi zapamtiti.

Poznate osmrtnice koje su ljudi sami napisali

Pisanje vlastitog oproštaja ima ponosnu modernu tradiciju, a unosi koje ljudi dijele i godinama poslije svi imaju isti sastojak: stvarni glas te osobe, koji stiže odande odakle ga se najmanje nadate čuti.

Humorist Art Buchwald napravio je definitivnu inačicu. Za videoseriju osmrtnica The Last Word lista The New York Times Buchwald je unaprijed snimio vlastiti prilog, a kad je objavljen u siječnju 2007., počinjao je tako što se smiješi u kameru i kaže: „Bok, ja sam Art Buchwald i upravo sam umro.“ Mjesecima je u hospiciju pripremao taj smijeh i dobio ga je.

Godine 2013. spisateljica iz Seattlea Jane Lotter objavila je vlastitu osmrtnicu nakon što je odlučila prekinuti liječenje raka. Njezina najcitiranija rečenica, „Dobila sam dar života, a sada ga moram vratiti“, obišla je svijet. Dvije godine kasnije umirovljena učiteljica s Floride Emily Phillips započela je svoju riječima „teško mi je to priznati, ali očito sam preminula“, i milijuni stranaca pročitali su oproštaj žene koju nikad nisu upoznali. Walter Bruhl Jr. iz Delawarea 2014. otišao je do kraja u stilu Monty Pythona, proglasivši se „mrtvom osobom; više ga nema; lišen je života“. Njegov unuk objavio ju je na internetu i ubrzo je postala viralna.

Esej Amy Krouse Rosenthal iz 2017. u rubrici Modern Love, „You May Want to Marry My Husband“ (Možda biste se trebali udati za mog muža), napisan deset dana prije njezine smrti, po formi nije osmrtnica, ali je isti čin: osoba koja bira vlastite posljednje javne riječi. Pouka iz svega toga nije da morate biti duhoviti ili literarni. Pouka je da je oproštaj vlastitim glasom toliko rijedak da svijet, kad se pojavi, stane i čita. Tu rijetkost možete popraviti sada, dok je pisanje lako.

Duljina, cijena i gdje se objavljuje

Tiskane osmrtnice u većini novina plaćene su objave, cijene se po retku ili po centimetru stupca, uz dodatnu naknadu za fotografije. Troškovi se jako razlikuju ovisno o listu i duljini: kratka objava u malom lokalnom listu može koštati vrlo malo, dok duga osmrtnica s fotografijom u velikom gradskom dnevniku može iznositi mnogo stotina dolara, ponekad i više. Malo obitelji to unaprijed planira u proračunu, što je još jedan razlog zašto je pisanje bolje obaviti mirno, sada.

Na mreži je puno popustljivije. Web-stranice pogrebnih poduzeća obično uključuju stranicu za osmrtnicu u svojim paketima usluga, bez ikakvog značajnog ograničenja duljine, a platforme poput Legacy.com preuzimaju objave iz tisuća novina. Praktičan potez je čuvati dvije inačice: potpunu priču za stranicu pogrebnog poduzeća i sažetu inačicu od 150 do 200 riječi za tisak, kako vas obitelj ne bi morala skraćivati u najgorem mogućem trenutku.

Gdje se objavljuje, i objavljuje li se uopće u tisku, pogrebna je odluka kao i svaka druga. Gotov nacrt uvrstite u svoj popis za planiranje sprovoda uz glazbu, čitanja i mjesto, pa cijeli paket putuje zajedno.

Osmrtnica kao vježba promišljanja o životu

Čak i ako vaša osmrtnica nikad ne bude objavljena ili je poslije poderete, pisanje vrijedi jedno poslijepodne. Vježba se desetljećima koristi u radu na vrijednostima: napišite sažetak svog života kao da je završio danas, pa ga pročitajte i primijetite što nedostaje. Razlika između života koji ste saželi i onoga koji ste namjeravali živjeti jest uputa. Ljudi otkriju poglavlje koje stalno odgađaju, osobu kojoj se nikad nisu pravilno zahvalili i, često, da posao zbog kojeg sve žrtvuju nije ušao ni u njihov vlastiti završni odlomak.

Postoji i blaže otkriće. Većina ljudi sjedne napisati 300 riječi, a ustane sa stranicama. Priča o purici treba cijelu scenu da bi bila smiješna. Priča o tome kako ste upoznali partnera odbija se sažeti. Očev savjet ima smisla samo uz njegov naglasak. Sažetak se, pokazalo se, ponaša kao vrata prema pričama, a ne kao spremnik za njih.

Taj preljev nije problem. On je poanta. Ako je pisanje osmrtnice otključalo više nego što 400 riječi može primiti, taj je materijal upravo ono što znači snimiti priču svog života, pitanje po pitanje, vlastitim izgovorenim riječima, dok je pripovijedanje još vaše.

Što osmrtnica ne može sadržavati

Budite jasni oko toga što je ovaj dokument. Osmrtnica je sažetak oblikovan formatom novina: nekoliko stotina nijemih riječi, učvršćenih u trenutku tiskanja. Može reći da ste voljeli pecanje. Ne može ispričati priču o danu kad se brod potopio, s vašim stankama, vašim pretjerivanjima i smijehom koji nikad niste mogli zadržati do kraja.

Ne može ni odgovarati. U tjednima nakon sprovoda obitelji ne žele bolji sažetak. Žele još jedan razgovor: da im se recept pravilno objasni, da ponovno pitaju za savjet, glas. Papir nikad nije mogao obaviti taj posao, koliko god dobro pisali.

Ovdje vježba može odvesti dalje. Uz Afterlife AI™ dok ste živi nastaje vaša Persona: vaše uspomene, vaše priče i vaš glas, sačuvani onako kako doista zvučite, pa vaša obitelj zadržava ne samo zapis nego i pripovjedača. To je razlika između čitanja da je Peg bila duhovita i slušanja kako još jednom brani zamjerku o natjecanju u pečenju. Osmrtnica postaje naslov većeg obiteljskog nasljeđa, a ne njegova cjelina. Planovi i besplatan način za početak nalaze se na stranici s cijenama.

A ako ste ovamo došli napisati osmrtnicu za roditelja, a ne za sebe, ista logika vrijedi, samo hitnije. Činjenice se mogu prikupiti poslije. Pripovijedanje ne može, zato sačuvajte glas roditelja dok se priče još pričaju.

Izvori

• Legacy.com: How to Write an Obituary

• The New York Times, Modern Love: You May Want to Marry My Husband (Amy Krouse Rosenthal, 2017)

• Wikipedia: Art Buchwald

• Wikipedia: Obituary